“Moja ćerka se vratila kući nakon raskida: Sada se osećam preplavljeno”

Odgajanje moje ćerke, Milice, nije bilo lako, ali je uvek bilo ispunjavajuće. Njen otac nas je napustio kada je imala samo dve godine, i od tada smo bile same protiv sveta. Živele smo u udobnom dvosobnom stanu u mirnom kraju Beograda. Radila sam duge sate kako bih osigurala da Milica ima sve što joj je potrebno, od školskog pribora do časova plesa. Uprkos izazovima, bile smo srećne.

Milica je odrasla u pametnu i ambicioznu mladu ženu. Bila je odlična u školi i na kraju se preselila u Novi Sad da ostvari svoje snove. Bila sam ponosna na njenu nezavisnost i život koji je gradila za sebe. Upoznala je nekoga posebnog i uselili su se zajedno. Iako to nikada nije spomenula svom partneru, Milica mi je svakog meseca slala novac da pomogne sa računima. To je bio njen način da održi obećanje da će mi olakšati život.

Ali onda se sve promenilo. Milicina veza se naglo završila i našla se bez mesta gde bi otišla. Slomljenog srca i izgubljena, vratila se kući u Beograd. Dočekala sam je raširenih ruku, ali ubrzo sam shvatila da je naš nekada miran dom postao vrtlog haosa.

Milica više nije bila ista osoba koja je otišla u Novi Sad. Borila se sa emocijama i činilo se da je izgubila pravac. Naš mali stan delovao je još manji sa njenim prisustvom. Njene stvari bile su razbacane svuda, a naši dnevni ritmovi stalno su se sukobljavali. Tihe večeri koje sam nekada volela sada su bile ispunjene tenzijom i svađama.

Pokušavala sam da budem strpljiva i podržavajuća, ali bilo je teško. Milicine promene raspoloženja bile su nepredvidive i često sam se osećala kao da hodam po jajima oko nje. Većinu dana provodila je u svojoj sobi, ili spavajući ili zureći u telefon. Živahna mlada žena koju sam odgajala kao da je nestala.

Finansijski, situacija je postala teža. Bez Milicinih mesečnih doprinosa, borila sam se da sastavim kraj s krajem. Uzela sam dodatne smene na poslu, ali to je bilo iscrpljujuće. Stres zbog naše situacije teško mi je padao i često sam ležala budna noću, brinući o našoj budućnosti.

Milicino prisustvo takođe je uticalo na moj društveni život. Prijatelji koji su ranije redovno dolazili sada su dolazili ređe. Osećali su tenziju u kući i nisu želeli da smetaju. Osećala sam se izolovano i usamljeno, zarobljena u situaciji koja kao da nije imala rešenje.

Kako su meseci prolazili, Milica nije pokazivala znakove poboljšanja. Odbijala je da potraži profesionalnu pomoć ili razmotri mogućnost ponovnog osamostaljivanja. Naš odnos postao je napet i plašila sam se da je veza koju smo nekada imale nepovratno oštećena.

Često sam se pitala hoće li se stvari ikada vratiti u normalu ili je ovo naša nova stvarnost. Obećanje lakšeg života činilo se kao daleka uspomena, zamenjena neizvesnošću i tugom.

Na kraju, povratak moje ćerke kući nakon raskida ostavio me je osećajem preplavljenosti i bespomoćnosti. Naši životi bili su isprepleteni na način koji nijedna od nas nije očekivala, a put napred ostao je nejasan.